Junakinja Pavlove ulice

            Za mene je svaka knjiga posebna čarolija. Kada otvorim korice, uplovim u svijet koji je stvorio pisac i putujući stranicama poistovjetim se s jednim likom i tako proživljavam radnju knjige. Uvijek i sa svakom knjigom je bilo tako, sve do ove. Prva lektira petoga razreda: Ferenc Molnar – Junaci Pavlove ulice.

            No, prvo da vam otkrijem: imam mađarske krvi, one vruće što struji nemirno mojim žilama i zbog koje nisam hladna i ravnodušna, već me tjera na ples, pjesmu i da sve što volim, radim srcem. Volim tu svoju mađarsku stranu pa zato učim mađarski, a mislim da na to prevoditelj knjige nije računao. Zato, dragi moj prevodioče, već u startu imaš grešku. Nisu to nikakvi junaci, nego obični dječaci, sigurno barabe što natjeruju loptu po cijeli dan, tuku se i uvijek uprljani i izgrebani dolaze kući. Hajde da vidim jesu li mađarski dječaci isto takvi. Čitam pažljivo stranicu po stranicu. Da, dječaci kao dječaci, malo mare za školu, misle samo na igru i igraju se rata. Hajde dobro, veže ih prijateljstvo, imaju osjećaj ponosa i zajedništva, duboko ih boli izdaja, praštaju i na kraju tuguju zajedno. Ali čekaj, u knjizi nema nijedne djevojčice! Dragi moj gospodine Molnar, lijepo ste to napisali, ali ovoj djevojčici se ne sviđa kraj priče i upravo sada ulazim u vašu knjigu popraviti stvari, dovesti dječake u red i biti junakinja ove priče.

            Budimpešta, 1889. Ime mi je Renata i pomažem majci raditi u Botaničkom vrtu. Kako mogu biti tamo, u vremenu događanja radnje romana? E, pa mogu jer ovo je moja priča. Ako je Molnar mogao napisati da jedini pravi junak njegove knjige umire, onda i ja mogu napisati u svojoj priči sve što poželim. Dakle, pomažem majci u Botaničkom vrtu, uživam u cvijeću, volim red i mir, ali taj mir svaki dan kvari grupa dječaka koji se tu dolaze igrati, trčati i uglavnom praviti nered. Živim u Pavlovoj ulici i imam mlađeg brata Boku koji se najviše od svega voli igrati s grupom dječaka na praznom zemljištu na križanju Marijine i Pavlove ulice. Čula sam da to mjesto zovu Grund i smatraju ga svojim. Ah, ti dječaci!

            Jednoga dana, dok sam uređivala staklenik, čula sam viku i svađu dječaka, a onda sam prepoznala glas malog Nemečeka, prijatelja moga brata. Što li on radi ovdje? Prišuljala sam se bliže i vidjela kako veliki dječak po imenu Feri gura Nemečeka koji pada u vodu. Svi ostali se smiju i nitko da mu pomogne. To me razljuti, izjurim iz svoga skrovišta i pomognem Nemečeku da izađe iz vode, ogrnem ga svojom maramom, a onda stanem pred Ferija i pogledam ga u oči. Tada smijeh utihne, čuje se samo Nemečekovo cvokotanje zubi, a onda zaori moj glas: „Kako te nije sram tući manjega od sebe i smijati mu se! Nađi nekoga sebi ravnog pa se onda pravi važan! Da te vidim!” I onda ponovo tišina, dječaci su zbunjeno pogledavali jedan drugoga. Feri je posramljeno spustio glavu, a ja sam, vidjevši da nema odgovora, pokupila Nemečeka i povela ga kući. Usput mi je ispričao kako su veliki dječaci ukrali njihovu zastavu, a on ju je želio vratiti da se dokaže prijateljima. Sljedećeg dana Boka mi je rekao da se Nemeček jako razbolio, a on će sa svojom grupom dječaka voditi rat jer veliki dječaci ne žele samo zastavu nego i cijeli Grund. Ma samo nam još i rat treba!

            Moj otac je liječnik i svaki dan obilazi malog Nemečeka kojem se zdravlje ne popravlja. Jako mi je žao zbog toga i željela bih ga posjetiti, ali danas je nedjelja, a svake nedjelje bogati industrijalac sa svojom suprugom posjećuje Botanički vrt. Ja ih vodim kroz vrt i pričam im o rijetkom i egzotičnom bilju, a oni su uvijek dragi i ljubazni, puni znatiželje i divljenja. Bog im nije podario djece pa im ne smeta čak ni smijeh i igra dječaka koji su i danas tu i igraju neku svoju divlju igru. On je ujedno i vlasnik praznog zemljišta u Pavlovoj ulici. Kroz šetnju vrtom ispričala sam im sve o bolesnom malom Nemečeku, o ovim dječacima koji divljaju vrtom i o nadolazećem ratu za Grund. I da ne duljim priču, završetak je jasan. Gospodin je pozvao Ferija i Boku na razgovor i dao im prijedlog. Može zabraniti Ferijevim dječacima igru u Botaničkom vrtu, a na Grundu će sagraditi veliki kompleks zgrada ili da njihove družine zajedno očiste Grund i na njemu pomognu izgraditi novo igralište na kojem će se moći igrati djeca iz cijele Jožef varoši. Naravno da su dječaci pristali, zakopali ratnu sjekiru i nekoliko mjeseci kasnije zajedno se igrali svojih dječačkih igara na Grundu. Na otvaranje igrališta dopratila sam i malog Nemečeka koji, još uvijek slab, ali na putu ozdravljenja, nije to želio propustiti ni za što na svijetu.

            I tu je kraj moje priče. Vidite, dragi gospodine Molnar, kako samo jedna djevojčica u priči može dovesti sve u red, čak pobijediti i smrt. I zamislite samo što će sve onda moći ova djevojčica kada odraste.

Renata Špoljar , 5.b

Junakinja Pavlove ulice

            Za mene je svaka knjiga posebna čarolija. Kada otvorim korice, uplovim u svijet koji je stvorio pisac i putujući stranicama poistovjetim se s jednim likom i tako proživljavam radnju knjige. Uvijek i sa svakom knjigom je bilo tako, sve do ove. Prva lektira petoga razreda: Ferenc Molnar – Junaci Pavlove ulice.

            No, prvo da vam otkrijem: imam mađarske krvi, one vruće što struji nemirno mojim žilama i zbog koje nisam hladna i ravnodušna, već me tjera na ples, pjesmu i da sve što volim, radim srcem. Volim tu svoju mađarsku stranu pa zato učim mađarski, a mislim da na to prevoditelj knjige nije računao. Zato, dragi moj prevodioče, već u startu imaš grešku. Nisu to nikakvi junaci, nego obični dječaci, sigurno barabe što natjeruju loptu po cijeli dan, tuku se i uvijek uprljani i izgrebani dolaze kući. Hajde da vidim jesu li mađarski dječaci isto takvi. Čitam pažljivo stranicu po stranicu. Da, dječaci kao dječaci, malo mare za školu, misle samo na igru i igraju se rata. Hajde dobro, veže ih prijateljstvo, imaju osjećaj ponosa i zajedništva, duboko ih boli izdaja, praštaju i na kraju tuguju zajedno. Ali čekaj, u knjizi nema nijedne djevojčice! Dragi moj gospodine Molnar, lijepo ste to napisali, ali ovoj djevojčici se ne sviđa kraj priče i upravo sada ulazim u vašu knjigu popraviti stvari, dovesti dječake u red i biti junakinja ove priče.

            Budimpešta, 1889. Ime mi je Renata i pomažem majci raditi u Botaničkom vrtu. Kako mogu biti tamo, u vremenu događanja radnje romana? E, pa mogu jer ovo je moja priča. Ako je Molnar mogao napisati da jedini pravi junak njegove knjige umire, onda i ja mogu napisati u svojoj priči sve što poželim. Dakle, pomažem majci u Botaničkom vrtu, uživam u cvijeću, volim red i mir, ali taj mir svaki dan kvari grupa dječaka koji se tu dolaze igrati, trčati i uglavnom praviti nered. Živim u Pavlovoj ulici i imam mlađeg brata Boku koji se najviše od svega voli igrati s grupom dječaka na praznom zemljištu na križanju Marijine i Pavlove ulice. Čula sam da to mjesto zovu Grund i smatraju ga svojim. Ah, ti dječaci!

            Jednoga dana, dok sam uređivala staklenik, čula sam viku i svađu dječaka, a onda sam prepoznala glas malog Nemečeka, prijatelja moga brata. Što li on radi ovdje? Prišuljala sam se bliže i vidjela kako veliki dječak po imenu Feri gura Nemečeka koji pada u vodu. Svi ostali se smiju i nitko da mu pomogne. To me razljuti, izjurim iz svoga skrovišta i pomognem Nemečeku da izađe iz vode, ogrnem ga svojom maramom, a onda stanem pred Ferija i pogledam ga u oči. Tada smijeh utihne, čuje se samo Nemečekovo cvokotanje zubi, a onda zaori moj glas: „Kako te nije sram tući manjega od sebe i smijati mu se! Nađi nekoga sebi ravnog pa se onda pravi važan! Da te vidim!” I onda ponovo tišina, dječaci su zbunjeno pogledavali jedan drugoga. Feri je posramljeno spustio glavu, a ja sam, vidjevši da nema odgovora, pokupila Nemečeka i povela ga kući. Usput mi je ispričao kako su veliki dječaci ukrali njihovu zastavu, a on ju je želio vratiti da se dokaže prijateljima. Sljedećeg dana Boka mi je rekao da se Nemeček jako razbolio, a on će sa svojom grupom dječaka voditi rat jer veliki dječaci ne žele samo zastavu nego i cijeli Grund. Ma samo nam još i rat treba!

            Moj otac je liječnik i svaki dan obilazi malog Nemečeka kojem se zdravlje ne popravlja. Jako mi je žao zbog toga i željela bih ga posjetiti, ali danas je nedjelja, a svake nedjelje bogati industrijalac sa svojom suprugom posjećuje Botanički vrt. Ja ih vodim kroz vrt i pričam im o rijetkom i egzotičnom bilju, a oni su uvijek dragi i ljubazni, puni znatiželje i divljenja. Bog im nije podario djece pa im ne smeta čak ni smijeh i igra dječaka koji su i danas tu i igraju neku svoju divlju igru. On je ujedno i vlasnik praznog zemljišta u Pavlovoj ulici. Kroz šetnju vrtom ispričala sam im sve o bolesnom malom Nemečeku, o ovim dječacima koji divljaju vrtom i o nadolazećem ratu za Grund. I da ne duljim priču, završetak je jasan. Gospodin je pozvao Ferija i Boku na razgovor i dao im prijedlog. Može zabraniti Ferijevim dječacima igru u Botaničkom vrtu, a na Grundu će sagraditi veliki kompleks zgrada ili da njihove družine zajedno očiste Grund i na njemu pomognu izgraditi novo igralište na kojem će se moći igrati djeca iz cijele Jožef varoši. Naravno da su dječaci pristali, zakopali ratnu sjekiru i nekoliko mjeseci kasnije zajedno se igrali svojih dječačkih igara na Grundu. Na otvaranje igrališta dopratila sam i malog Nemečeka koji, još uvijek slab, ali na putu ozdravljenja, nije to želio propustiti ni za što na svijetu.

            I tu je kraj moje priče. Vidite, dragi gospodine Molnar, kako samo jedna djevojčica u priči može dovesti sve u red, čak pobijediti i smrt. I zamislite samo što će sve onda moći ova djevojčica kada odraste.

Renata Špoljar , 5.b

Junakinja Pavlove ulice

            Za mene je svaka knjiga posebna čarolija. Kada otvorim korice, uplovim u svijet koji je stvorio pisac i putujući stranicama poistovjetim se s jednim likom i tako proživljavam radnju knjige. Uvijek i sa svakom knjigom je bilo tako, sve do ove. Prva lektira petoga razreda: Ferenc Molnar – Junaci Pavlove ulice.

            No, prvo da vam otkrijem: imam mađarske krvi, one vruće što struji nemirno mojim žilama i zbog koje nisam hladna i ravnodušna, već me tjera na ples, pjesmu i da sve što volim, radim srcem. Volim tu svoju mađarsku stranu pa zato učim mađarski, a mislim da na to prevoditelj knjige nije računao. Zato, dragi moj prevodioče, već u startu imaš grešku. Nisu to nikakvi junaci, nego obični dječaci, sigurno barabe što natjeruju loptu po cijeli dan, tuku se i uvijek uprljani i izgrebani dolaze kući. Hajde da vidim jesu li mađarski dječaci isto takvi. Čitam pažljivo stranicu po stranicu. Da, dječaci kao dječaci, malo mare za školu, misle samo na igru i igraju se rata. Hajde dobro, veže ih prijateljstvo, imaju osjećaj ponosa i zajedništva, duboko ih boli izdaja, praštaju i na kraju tuguju zajedno. Ali čekaj, u knjizi nema nijedne djevojčice! Dragi moj gospodine Molnar, lijepo ste to napisali, ali ovoj djevojčici se ne sviđa kraj priče i upravo sada ulazim u vašu knjigu popraviti stvari, dovesti dječake u red i biti junakinja ove priče.

            Budimpešta, 1889. Ime mi je Renata i pomažem majci raditi u Botaničkom vrtu. Kako mogu biti tamo, u vremenu događanja radnje romana? E, pa mogu jer ovo je moja priča. Ako je Molnar mogao napisati da jedini pravi junak njegove knjige umire, onda i ja mogu napisati u svojoj priči sve što poželim. Dakle, pomažem majci u Botaničkom vrtu, uživam u cvijeću, volim red i mir, ali taj mir svaki dan kvari grupa dječaka koji se tu dolaze igrati, trčati i uglavnom praviti nered. Živim u Pavlovoj ulici i imam mlađeg brata Boku koji se najviše od svega voli igrati s grupom dječaka na praznom zemljištu na križanju Marijine i Pavlove ulice. Čula sam da to mjesto zovu Grund i smatraju ga svojim. Ah, ti dječaci!

            Jednoga dana, dok sam uređivala staklenik, čula sam viku i svađu dječaka, a onda sam prepoznala glas malog Nemečeka, prijatelja moga brata. Što li on radi ovdje? Prišuljala sam se bliže i vidjela kako veliki dječak po imenu Feri gura Nemečeka koji pada u vodu. Svi ostali se smiju i nitko da mu pomogne. To me razljuti, izjurim iz svoga skrovišta i pomognem Nemečeku da izađe iz vode, ogrnem ga svojom maramom, a onda stanem pred Ferija i pogledam ga u oči. Tada smijeh utihne, čuje se samo Nemečekovo cvokotanje zubi, a onda zaori moj glas: „Kako te nije sram tući manjega od sebe i smijati mu se! Nađi nekoga sebi ravnog pa se onda pravi važan! Da te vidim!” I onda ponovo tišina, dječaci su zbunjeno pogledavali jedan drugoga. Feri je posramljeno spustio glavu, a ja sam, vidjevši da nema odgovora, pokupila Nemečeka i povela ga kući. Usput mi je ispričao kako su veliki dječaci ukrali njihovu zastavu, a on ju je želio vratiti da se dokaže prijateljima. Sljedećeg dana Boka mi je rekao da se Nemeček jako razbolio, a on će sa svojom grupom dječaka voditi rat jer veliki dječaci ne žele samo zastavu nego i cijeli Grund. Ma samo nam još i rat treba!

            Moj otac je liječnik i svaki dan obilazi malog Nemečeka kojem se zdravlje ne popravlja. Jako mi je žao zbog toga i željela bih ga posjetiti, ali danas je nedjelja, a svake nedjelje bogati industrijalac sa svojom suprugom posjećuje Botanički vrt. Ja ih vodim kroz vrt i pričam im o rijetkom i egzotičnom bilju, a oni su uvijek dragi i ljubazni, puni znatiželje i divljenja. Bog im nije podario djece pa im ne smeta čak ni smijeh i igra dječaka koji su i danas tu i igraju neku svoju divlju igru. On je ujedno i vlasnik praznog zemljišta u Pavlovoj ulici. Kroz šetnju vrtom ispričala sam im sve o bolesnom malom Nemečeku, o ovim dječacima koji divljaju vrtom i o nadolazećem ratu za Grund. I da ne duljim priču, završetak je jasan. Gospodin je pozvao Ferija i Boku na razgovor i dao im prijedlog. Može zabraniti Ferijevim dječacima igru u Botaničkom vrtu, a na Grundu će sagraditi veliki kompleks zgrada ili da njihove družine zajedno očiste Grund i na njemu pomognu izgraditi novo igralište na kojem će se moći igrati djeca iz cijele Jožef varoši. Naravno da su dječaci pristali, zakopali ratnu sjekiru i nekoliko mjeseci kasnije zajedno se igrali svojih dječačkih igara na Grundu. Na otvaranje igrališta dopratila sam i malog Nemečeka koji, još uvijek slab, ali na putu ozdravljenja, nije to želio propustiti ni za što na svijetu.

            I tu je kraj moje priče. Vidite, dragi gospodine Molnar, kako samo jedna djevojčica u priči može dovesti sve u red, čak pobijediti i smrt. I zamislite samo što će sve onda moći ova djevojčica kada odraste.

Renata Špoljar , 5.b