Andrea Bervida (ex. Krejči) učiteljica je razredne nastave i engleskog jezika i spisateljica. Svoju poeziju objavila je u zbirci Čuvarica nade. Neke je pjesme objavila putem Facebook stranice Pisci i književnost, a kao vjeroučenica svoje poezije objavljivala je i u župnom časopisu Zov Kalvarije. Nakon promocije zbirke u Pakracu, održat će u jesen još jednu promociju na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku.
Kako bismo malo bolje upoznale svoju učiteljicu, odlučile smo joj postaviti neka pitanja koja nas, vjerujem, sve zanimaju. Iz ovog intervjua smo saznale kako je izgledao život mlade spisateljice, čime se bavi u životu osim pisanja i rada u školi, kako je počela pisati i još mnogo drugih zanimljivosti.
1. Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?
” Inspiraciju pronalazim u svakodnevnom životu. Zaokupljaju me svakodnevne situacije, male stvari. Evo, recimo, neki događaj na ulici, u mojoj obitelji, dvorištu, selu, gradu…”
2. Koje dobrobiti vašem životu donosi pisanje pjesama, tj. što za Vas znači biti pjesnikinjom?
”Pisanje mi olakšava suočavanje s nekim problemima jer pjesnik piše najčešće kad je tužan, kad je ljut, ogorčen ili slično. Kada sve te emocije stanu na papir, nekako je lakše. Pišem za svoju dušu i zato što će ostati trag sve te moje muke i patnje, jednog života…”
3. Koji su vaši omiljeni pjesnici i vaši uzori u pisanju?
”Imam dvojicu, jedan je Antun Gustav Matoš, a njega ne bih ni čitala da nisam kod dijete bila zainteresirana za hrvatski jezik i književnost. Moj pokojni djed je predavao hrvatski jezik u Končanici i imao pune police knjiga pa sam ja još kao malo dijete gledala što on to tamo sve ima. Prije smrti dao mi je tri knjige, tri pjesničke zbirke: jedna je bila Matoševa, jedna Ujevićeva i treća je bila Ive Andrića. Ja sam ih spremila u ormar i više ih nisam dirala niti su me zanimale. Imala sam tada četrnaest godina kao i vi. Kada je on umro i kad sam shvatila da ga više nema, počela sam čitati pjesme i te knjige i tako smo se na neki način ponovno malo povezali. On je isto pisao pjesme, samo što ih je pisao na češkom. Mika Antić, jedan baš zanimljiv čovjek, također mi je bio velika inspiracija… O njemu ću vam pričati drugi put.”
4. S koliko ste godina napisali prvu pjesmu?
“Počela sam pisati rano, u petom razredu osnovne škole. Imala sam učiteljicu koja nam je često zadavala kreativne zadatke. Ja sam uživala u svemu tome, a ostalima se nije dalo. Učiteljica bi zadala da se napiše sastavak, a ja bih uz sastavak napisala i pjesmu pa dvije pjesme, uvijek više nego što je trebalo i tako je nekako počela ta ljubav. Nisam nikada išla na neka natjecanja kojih sada ima puno više nego ih je bilo u moje vrijeme.”
5. Nalazite li inspiraciju u svome nastavničkome poslu, školi i učenicima?
” U djeci, pa čak i da, sad se baš prebacujem na to da pišem dosta za djecu. Mali su veća inspiracija nego vi, veliki, ali dobije se nekad i lijepa priča iz učionice. Imala sam jednog učenika Luku. O njemu sam napisala pjesmu “Luka na baterije”. On je sada u petom razredu, a onda kada sam o njemu pisala bio je u drugome. Bio je u drugom redu na promociji moje zbirke, i baš je bio oduševljen time što je ta pjesma napisana o njemu, o tome kako su se sve curice zatreskale u njega, a on nije mario za njih ni pet posto. Ostao mi je u lijepom sjećanju, moj Luka…
6. Što duhovnost znači u vašem životu?
” Pitale ste me o čemu pišem. Evo, dosta sam pisala i o vjeri, o Bogu i crkvi zato što mi crkva i vjera puno znače u životu. Pišem za jedan pakrački časopis Zov Kalvarije. Najčešće dobijem zadanu temu pa volim pisati i o tome…”
7. Izdvojite dvije važne stvari koje biste poručili svojim učenicima i čitateljima?
” Čitateljima… Polako ulazim u taj svijet. Dugo nisam htjela da me se zove uopće pjesnikinjom. Meni je to bilo ono: tu i tamo nešto napišem, a ako uspijem pohvatati u kojoj su mi bilježnici pjesme, sretna sam. Nakon promocije zbirke imam čak listu čekanja, dosta se ljudi javilo da je želi kupiti. Vrlo sam sretna što je tako. Prodala sam puno više knjiga nego što sam mislila. Evo, baš su me neki dan pozvali da promociju zbirke održim na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku pa sam morala naručiti dotisak zbirke. Znači da moji stihovi vrijede; doduše nekome više, nekome manje, ali lijepo je znati da će te netko, kada te jednoga dana ne bude, možda uzeti u ruke i pročitati…”
8. Tko su učitelji vašeg života?
” Ja mislim da tijekom života, kako odrastaš, uvijek imaš nekoga. Prvo je to mama, naravno, mama je sve, barem meni je bila i bit će, a onda s vremenom upoznaš tako neke ljude. U osnovnoj školi to su bile učiteljice hrvatskog i engleskog. Njih dvije sam obožavala i one su mi puno pomogle u svemu. Kasnije se uvijek pojavi netko tko te gura naprijed. Nekada je to prijateljica, sada je to muž… Mislim da me svatko u životu uči nečemu i mislim da je važno u svakom periodu života imati nekoga. Možda se u budućnosti nećeš više s njima čuti, ali neke lekcije ostanu.”
9. Što ste željeli postati kad ste bili naših godina?
” Ha-ha, učiteljica. Uvijek sam htjela biti učiteljica. Piše i u mojim zadaćnicama iz engleskog da želim biti croatian or english teacher (učiteljica hrvatskog ili engleskog) i to mi je i uspjelo. Neko vrijeme sam razmišljala o poslu fizioterapeuta i završila tu školu, ali nisam to mogla. Zadnji sam dan prije upisa na fakultet, kada su već svi znali što će upisati, odlučila da ću se upisati na Učiteljski fakultet i upala te bila prva na listi od 800 kandidata. Uvijek sam htjela to biti, ali me djed uvijek odgovarao. On je htio da budem konobarica na brodu ili kuharica jer je mislio da su tu ‘dobre pare’. Ja ne žalim što sam to što jesam.”
10. Čega se sjećate iz svog školovanja?
” Sjećam se da je bilo naporno jer sam živjela u selu koje je udaljeno od škole. Dok bih došla do škole, ne bih stigla na aktivnosti koje sam htjela. Sjećam se najviše Hrvatskog i Engleskog. Voljela sam i natjecanja, voljela sam učiti. Bila sam ‘nabrijana’ 100 na sat, sve sam htjela odraditi savršeno i to mi je bilo lijepo razdoblje, osnovna škola. U srednjoj mi se baš nije sviđalo. Bila sam povučena u tom razdoblju života. Školovanje najviše pamtim po stvarima koje su mi pokazale što želim u životu.
11. Koji su vam hobiji osim pisanja?
” Kad sam bila u srednjoj školi, odlučila sam da ću imati zanimljiv hobi: pratiti nagradne igre na Facebooku i Instagramu i kad bi se tražio najkreativniji odgovor, ja bih isplanirala cijeli proces kako doći do nagrade. Stvarno sam bila uporna i dosad sam osvojila 45 nagradnih igara uključujući mobitel Ele Dvornik, dron, haljinu od 500 kuna, sat isto od nekidašnjih 500 kuna, godišnju zalihu Arabescine kave, godišnju zalihu školskog pribora… Tu je puno stvari: poklon-paketi za mamu, baku te njihaljka za bebe za cimericu od dvije ili tri tisuće kuna. Zadatak bi uvijek bio najkreativniji odgovar, a ja bih napisala pjesmu. Točno osjetim kada ću dobiti nagradu, a kada ne. Još ‘ganjam’ laptop i auto, ali to nikako da dobijem.”
12. Kako ste dobili snagu za napisati pjesmu “Zavoljela sam suze”?
” Mislim da pjesnici, koliko znam, pišu kad su jadni, kad su slomljeni i kad im ne preostaje ništa drugo no pisati. Ne sjećam kako je došlo do te pjesme, ali mora da je bilo nešto gadno. Tuga je najčešće dobar pokretač za pisanje i onda se sve nekako pročisti. Kada kasnije pročitaš tu pjesmu, prisjetiš se toga trenutka. Sjećam se pisanja pjesme ‘Nemoj ništa tražiti’. Bilo je to u vrijeme kada sam tražila i dobila stipendiju. Za vrijeme studiranja morala sam i raditi da bih opstala pa mi je stipendija puno značila, ali nisam dobila stipendiju koju sam tražila. Pjesmu sam napisala u tri ili četiri sata ujutro.”
13. Kako vas je vaša majka nadahnjivala u životu i pisanju?
“Ona je općenito nadahnuće jer je imala težak život. I mi, djeca, imali smo teško djetinjstvo koje nas je očvrsnulo. Unatoč svim poteškoćama, puno smo maštali, igrali se i čitali. Ja sam uvijek mislila da ću pisati romane, ali mi to nikako nije polazilo za rukom jer je to ipak malo teži posao. Možda u budućnosti. Majka je bila ta koja je sve nekako sa smiješkom preživljavala i kad joj je bilo najteže. Tako je i dan-danas. Zato se zbirka i zove ‘Čuvarica nade’ jer u svoj toj tami, ona sve nekako ima pod kontrolom. Dovoljan je jedan poziv, jedna, dvije, tri riječi da probleme ublaži i da sve nekako bude bolje nakon razgovora s njom. Da, zbilja, baš je čuvarica. Ona je superžena, i smiješna i pozitivka…”
Složile smo se s toplim riječima o majci s našom sugovornicom i zahvalile joj na razgovoru.
Autorice intervjua su učenice 8. razreda: Lea Petković, Una Šimek i Petra Geng