Na ovogodišnjoj županijskoj smotri LiDraNo 2021. u Velikom Grđevcu našu su školu svojim literarnim radovima predstavili učenici osmih razreda Noa Rukavina i Leila Gaiger te učenik šestoga razreda Stefan Radulović.

mentorice Jasminka Kuzle i Marina Singer

 

Županijska smotra LiDraNo 2021.

Zemlja više nije ono što je bila. Sela više ne postoje, to su sada siromašni dijelovi grada. Male i slabe države sada su dio  Zemlje Bezakonja. Koji su bili pametni, pobjegli su u SAD ili UK koji su dio Američke unije. Sivi se oblak nadvio nad Zemljom. Biljke su uginule od nedostatka svjetlosti. Proizvodi se takozvani „umjetni kisik“, uopće nije sličan onom pravom.

Probuđen naglim i glasnim zavijanjem budilice skačem iz kreveta. Udaram je svom snagom ne bi li i ta kradljivica sna osjetila moju bol. Zijevnem, obučem papuče i pospano hodam do kuhinje. Pregledavam prazan frižider i ne nalazim ono što tražim. Vraćam se natrag kako bih se obukao i obuo, uzimam masku s kisikom i zaključavam vrata otiskom prsta. Spuštam se stepenicama s četvrtog kata. Prije nego što izađem na ulicu, postavljam masku na lice. Rijeka automobila. Dok hodam prema tramvajskoj stanici, u lice mi se unosi prodavač trave koja ne treba kisik za rast. Guram ga od sebe jer mi ne vjeruje da živim u stanu i da nemam mjesta za to. Napokon! Dolazim do stanice i ulazim u tramvaj prepun ljudi. Pogledavam na sat: „Petnaest minuta! I više no što mi treba!“ Moderna tehnologija stvarno je zadivljujuća, u tri minute prelazim udaljenost od trideset i dva kilometra. Izlazim na prvom stajalištu i gledam uvis. Veličanstvene zgrade uzdižu se čak i iznad sivog pokrova. Pitam se kakav je pogled s vrha…To, nažalost, nikad neću saznati. Ispred mene je petokraka zgrada u kojoj radim.                 U sljedećem trenutku osjetim tupi udarac po stražnjem djelu glave i toplu tekućinu na vratu. Sljedeći udarac me onesvijesti...

            Osvijestio sam se u prtljažniku nekakvog vozila, zavezan. Sada mogu samo čekati. Nakon nekog vremena vozilo se zaustavi. Grube ruke me izvlače i vuku prema dizalu. Izlazimo na najvišem katu. Nešto žuto me zasljepljuje. Sunce! Nikada nisam vidio sunce! Moje veselje prekida dolazak malog debelog čovjeka.

- Noa Rukavina?

- Da.

- Osvojio si dobitak na lutriji. Novac je isplaćen na tvoj račun.

U šoku sam. Debeli okrene glavu prema dvojici muškaraca.

- U redu, momci, uhvatite ga!

Prilaze mi, hvataju za ruke i desnu stavljaju na stol. Stol mi skenira ruku i ispisuje kopiju otiska prsta. Debeli kopiju prislanja na računalo i tako pristupa mojem bankovnom računu.

- Radi! Bacite ga!

Ponovo osjetim grube ruke koje me, unatoč mojemu glasnom neslaganju, bace kroz prozor. Padajući, uživam u pogledu. Tko bi rekao, a mislio sam da nikada neću vidjeti grad iz ptičje perspektive. Trenutak kasnije padnem na nečiji auto. Alarm počne glasno zavijati, zatim - mrak.

Otvorim oči u bolnici. Preživio sam zahvaljujući brzoj medicinskoj intervenciji. Nakon kratkog boravka u regeneracijskoj sali odlučujem pobjeći. Debeli će saznati da sam preživio pad i vratiti se dovršiti posao. Hodam do kuće pokušavajući ne izgledati sumnjivo. Uzimam samo najpotrebnije stvari, vodu i hranu, i krećem prema gradskim zidinama gdje se nalaze pročišćivači zraka. Naravno, opet ne rade. Preskočim zid. Vidim samo pustoš. Razočaran sam. Nisam očekivao da će biti toliko loše. Ne preostaje mi ništa drugo nego hodati u smjeru suprotnom od grada. Nakon nekoliko kilometara shvatim da zrak više nije toliko zagađen. Skidam masku i nastavljam bez nje. Na obzoru je i dalje samo sivi pejzaž. Hodam bez cilja…

Na trenutak mi se učini da zemlja više nije toliko siva. Negostoljubivi pejzaž polako mijenja boju. Vlast nam je lagala, Zemlja nije uništena! Nada mi usmjeri korak ka novim bojama budućnosti.

Noa Rukavina, 8.d

        U starom napuštenom i oronulom dvorcu živi starac. Usamljeni osobenjak. Visok je i suhonjav; pognutoga, godinama izmorenoga tijela. Njegov se crni  plašt vijori na vjetru dok u ružičnjaku orezuje ocvale ruže. Priđem. Njegovo naborano duguljasto lice ozari osmijeh iza kojega sramežljivo provire biserno bijeli zubi. Duboke se plave oči zacakle. Osjetim mir. Blijedom vretenastom rukom mahne i pozove me da priđem. Još  se jednim pogledom okrene ka grmu ruža, a onda dugim i brzim korakom priđe. Duga sijeda kosa i brada  zacakle se  srebrom na popodnevnom suncu. Pozdravi tihim drhtavim glasom. Dugo ga nitko nije posjetio. Ljudi iz susjednoga sela smatraju ga čudakom. Tužno slegne ramenima i uputi čeznutljiv pogled k dvorcu. Priča kako ne želi otići. Pokojna majka usadila mu je ljubav prema cvijeću i vrtu. Odmalena je volio provoditi vrijeme uređujući ružičnjake. Tako se i osamio. Ali samo od ljudi. Ruže mu pružaju utjehu. One su mu sve.

Dugo smo razgovarali sjedeći na malenoj klupi. Miris ruža širio se povjetarcem. Pomislim kako je ovdje lijepo. Razumijem njegovu samoću. “Vrijeme je da krenem“, prekinem tišinu.  Istim hitrim korakom me otprati. Rukom mi prođe kroz kosu; mirisala je na ruže. Pozdravi me blagim osmijehom. Ostavljam ga u svom miru i ljubavi prema ružama.                                                                                       

Stefan Radulović, 6.e

Još se sjećam dana kada je moja mama bila na razgovoru kod moje učiteljice nižih razreda i upamtila sam učiteljičine riječi: „Znate, Leila je dobra učenica i vrlo marljiva, no kao da je uvijek u tom nekakvom svom ružičastom svijetu.“

Ta rečenica je u potpunosti točna jer imam osjećaj da nekada nisam tu, na ovom svijetu, s ovom koronom, potresima i svim problemima. Ja imam nekakav svoj svijet u kojemu mi je puno ljepše. Da se razumijemo, nije da se bojim suočiti sa stvarnošću pa se zatvorim u svoj svijet, već jednostavno, kada me netko izbaci iz takta, samo odem u svoju sobu, uključim glazbu i isključim sve negativno. Općenito na život i ne gledam previše ozbiljno. Imam tek četrnaest godina i još me nisu stigli neki ogromni problemi. Starost mi se čini daleko, ali ona to nije. Život curi kao pješčani sat i ide, trči, juri… Ne vjerujem da imam već četrnaest, uskoro petnaest godina. Imam osjećaj kao da sam jučer imala jedanaest. Zbog toga mislim da trebamo iskoristiti svaki trenutak života na nešto lijepo i korisno, a ne se opterećivati lošim i besmislenim stvarima. Ja prva na svijet gledam pomalo pesimistično i dramatično i od sitnice napravim drametinu, ali se treba truditi u svemu naći ono nešto dobro, ono što nas čini sretnima. Odat ću vam svoj recept za sreću: na svijet samo malo posipajte šljokica, ukrasite ga i odmah će vam biti ljepši ili jednostavno napravite sami svoj bolji svijet i stvari gledajte drugim očima.

Život je poput klupka vune. Strašno je zapetljana u ogromnu kuglu. Kada jednom primiš početak tog klupka, ono curi, otpetljava se i postaje sve manje i manje. U procesu tog otpetljavanja nailaziš i na čvorove. Neki su toliko mali da ih otpetljamo za čas, a oko nekih čvorova se zaista napatimo. Od tog klupka vune možemo načiniti svašta lijepoga. Možemo isplesti prelijep pulover ili nešto slično, a možemo samo odustati, uzeti to klupko vune i baciti ga u smeće jer „ne valja“. Ne valja jer ima previše čvorova s kojima se ne možemo nositi. Mi sami određujemo što ćemo s tim klupkom, što ćemo sa životom!

Leila Gajger, 8.a